Tuesday, December 29, 2009

Blog vaskrsnut! Bam! Giant Robo comes to the rescue!

Planiram da podignem ovaj blog iz pepela počevši od... sada. Zahvaljujem se svima vama koji ste pratili nekoliko dosadašnjih unosa i želim vam srećne praznike. Više neću postovati čitave eseje po raznim forumima, već samo ovde. Cilj mi je da napravim barem jedan od najzanimljivijih blogova posvećenih japanskoj popularnoj kulturi (ne isključujući ni klasičnu, kao ni kulture njemu susednih zemalja) na nekom od jezika bivše Jugoslavije. Zvuči ambiciozno? Nadam se da ću imati par iznenađenja u rukavu.

U međuvremenu sam pročitao i pogledao nekoliko novih stvari i neke stare otrgao od zaborava. Sve će to ići na ovaj blog u roku od mesec dana ili nešto slično. Za početak, anime o kome nisam pisao kada je trebalo, ali u međuvremenu sam ostao zatečen činjenicom da ne znam osobu koja ga je gledala, pa me je to potaklo na pisanje sada. Danas je teško pronaći i opskurnu anime-seriju ili film koji niko nije gledao (pod uslovom da je preveden i pristupačan), a kamoli jedan od vrhunaca svekolike anime-produkcije. Dakle, Giant Robo: Dan kad je Zemlja stala, video-serija u 7 epizoda iz 90-tih.

Svaka duboka analiza Giant Roboa bi nas odvela na prilično neistraženu teritoriju, a to je poduhvat za koji nisam spreman u ovom trenutku. Ipak ću opisati neke motive i elemente produkcije. Serija se zasniva na delima Mitsuterua Yokoyame, koji je bio jedan od glavnih Tezukinih konkurenata 50-tih i 60-tih godina prošlog veka, ako ne i glavni, zbog toga što je radio slične stvari nezavisno od njega. Dok su drugi značajni autori poput Shiratoa ili Mizukija radili van odrednica koje je Tezuka postavio i time mu stvarali žestoku konkurenciju, Yokoyama je radio unutar tih granica. Neki kritičari, recimo Amerikanac Matt Thorn posmatraju Yokoyamine radove iz ranog perioda kao kič (npr. Tetsujin 28-go, priču o dečaku koji može da upravlja ogromnim robotom pomoću radio-kontrolera), za razliku od sličnih Tezukinih radova, kao što je Moćni Atom (Astro Boy), koji su značajni i cenjeni i dan-danas. No, kao što rekoh, nisam čitao ništa od dotičnog autora, iako sam video primere iz raznih radova, ali nedovoljno da bih imao svoje mišljenje o njemu. Ostaje činjenica da je ekstremno značajan u istoriji mange. Hirohiko Araki, autor JoJo-evih bizarnih avantura, najveći je fan. Katsuhiro Otomo je priznao da je Akira pun aluzija na Gvozdenog čoveka broj 28 (Tetsujin 28-go). To važi i za Urasawu i njegove Momke 20. veka (20th Century Boys).

Među brojnim radovima, Yokoyama je imao i priču zvanu Giant Robo. Ta priča je uzeta kao osnova za seriju o kojoj pričam ovde, međutim, režiser Yasuhiro Imagawa je takođe veliki Yokoyamin fan i želeo je da napravi animirani spomenik čitavoj njegovoj karijeri i čitavom jednom svetu koji živi još samo u mašti dece i nostalgiji odraslih ljudi. I napravio je takav spomenik, najveći od svih. Jer Giant Robo je, iako na momente dečji, na momente melodramatičan, na momente zbrzan, još uvek veći od svega što je Holivud ikad napravio sa tim žanrom, a to su superheroji. Veći u smislu skale, grandioznosti, dinamike... I veći u smislu tragike.














Giant Robo je imao priličan budžet, ali Imagawa nije uvek bio zadovoljan rezultatima i brušio je epizodu po epizodu dok nije dobio oblik kojim je bio zadovoljan. Zato nije čudo da je seriji trebalo 7 godina da izađe kompletno. Prva epizoda izašla je 1992, poslednja početkom 1998. Iako nije doživela finansijski uspeh kojem su se producenti nadali, ostavila je u nasleđe neke zanimljive stvari. To je bio prvi retro-anime, koji svoj izgled zasniva na mangama i animeima 60-tih godina, i Imagawa je uspeo da napravi likove koji izgledaju kao da su izašli sa stranica Yokoyaminih mangi. Čitav svet je urađen dosledno: radi se o bliskoj budućnosti koja se zasniva na novom, čistom izvoru energije - Šizuminom pogonu - ali primena te tehnologije podseća na steampunk varijante. Tako da GR vizuelno izgleda retro, a opet autentično, i izdvaja se od svih drugih animea svog doba. Animacija je vrhunska prema standardima industrije i vremena - nisu sve "prečice" koja japanska industrija animacije voli da koristi zaobiđene, ponekad je jedini pokret kretanje kamere po statičnoj pozadini, ali GR je jedan od retkih proizvoda tog vremena namenjen malim ekranima koji je dobar i po modernim standardima.

Muzika je bila jednako ambiciozna: Varšavski filharmonijski orkestar i hor izvode veličanstvene kompozicije Masamichija Amanoa napisane za seriju. Amano je inače poznat kompozitor u Japanu, odlikuje se bombastičnim stilom i pisao je muziku za razne stvari, od čistih muzičkih dela za hor i orkestar do programske muzike za ozloglašenu video-seriju Urotsukidoji ili film Battle Royale. GR je njegov najambiciozniji rad, koji se proteže na nekoliko sati, kao najveći omaž filmskoj muzici pre-Vilijamsovog perioda. Morikone i holivudski kompozitori sredine 20. veka, posebno Miklos Rozsa, su neki od uticaja koji su mi očigledni. Takođe je ubačena i arija iz Donicetijeve opere Ljubavni napitak koja pojačava tragičnu auru u sceni u kojoj se pojavljuje. Sa takvim dizajnom i takvom muzičkom podlogom, skoro da bi bilo šta bilo gledljivo. I zaista, pitao sam se više puta da li je Amanova muzika soundtrack za animaciju ili je ono što vidimo sighttrack za muziku. Ipak, GR funkcioniše zato što su to dvoje u savršenoj harmoniji.

Eh, dođosmo i do priče. Giant Robo je serija samo formalno, zahvaljujući bogatstvu likova i nemogućnosti da se svi oni uklope u neki razuman okvir. Prema načinu na koji radnja teče, radi se o filmu. Neke scene su reciklirane, jer je vremenski razmak između epizoda bio dovoljno veliki da su se autori verovatno uplašili da će gledaoci izgubiti niti radnje. Ovde je epizoda 2 najveći reciklator - prvih 10 minuta ili tako nešto su samo scene iz epizode 1. Srećom, kasnije se ponavljanje sve više smanjuje.

Neka vas robot u naslovu ne zbuni; roboti, iako se pojavljuju, ne igraju posebno važnu ulogu u ovoj seriji (izuzimajući samog Roboa), osim u uvodnoj sekvenci, koja ih je puna. Tu će Yokoyamini fanovi pronaći pravi izvor oduševljenja u njihovom prepoznavanju. Glavni likovi su nadljudska bića, superheroji, kako već hoćete, koji hodaju zemljom kao što bi bogovi i titani među starim Grcima. Poređenje sa kineskom mitologijom bi bilo bliže istini, ali ona je još uvek prekrivena velom misterije u ovim našim krajevima, a ja želim da približim likove našim čitaocima. Podeljeni su u dve frakcije: Eksperti pravde, koji su osnovali IPO (International Police Organization), i BF (Big Fire) grupa, koja služi misteriju poznatu kao Velika vatra. Kao što BF grupa ima svoju elitnu grupu najmoćnijih od moćnih, Veličanstvenih 10, tako IPO ima Nebesku devetorku, mada se ne pojavljuju svi od njih u seriji. Svi ti likovi uzeti su iz raznih Yokoyaminih dela: Tetsujina 28, Vavilona II, Vodene granice (Suikodena), Veštice Sally, itd... Kako je Vodena granica jedan od najznačajnijih romana kineske književnosti, jedan od 4 Klasika, koji je Yokoyama adaptirao u mangu, mnoge sposobnosti tih likova uzete su iz kineske tradicije, iz takozvanog wuxia žanra. Recimo, u GR-u videćete ljude kako trče neljudskom brzinom, što je u wuxii poznato kao qing gong (sposobnost svetlosti). Taisou Gospodar neba, Silent Chuujou Ljudska bomba, Shockwave Alberto, Youshi Plavo lice, Hanzui Zli mesija, taoistički čarobnjak Issei Doujin, Servantes Iluzionista, naizgled nepobedivi Ko-enshaku, nežna Ginrei, snažni Tetsugyu, tajanstveni Genya, i meni najdraži Kenji Murasame, Besmrtnik, su samo neki od živopisnih likova unutar čijeg sukoba i mahinacija se nalazi i 12-godišnji Daisaku Kusama, kome je otac poverio komandu nad najmoćnijim robotom na svetu. Stvoren od strane BF grupe, Giant Robo je sada na strani IPO-a, ali opasnosti pred kojima će se naći ovde su prevelike i za njegova velika pleća.













Ludački tempo priče i režije je ono što drži sve na okupu i čini seriju tako uspešnom. Neke stvari bi bile besmislene da su napravljene takve u igranom filmu, ali ovde jednostavno funkcionišu. Neću ih spominjati, da ne bih spojlovao nekome užitak, a primetićete da nisam rekao ništa konkretno o radnji.

Za neke blogere GR je bio iskustvo koje je "ubilo animee", pošto ništa više nije moglo da ispuni standarde koje je on postavio u njihovim očima. U svakom slučaju, Giant Robo je jedan od najvećih spektakla japanske i svetske animacije, možda i najveći kada pričamo o malim ekranima, posvećen "očevima i njihovoj deci", kako piše na kraju, ali nikako nije "brain-free". Problem potrebe i vrednosti ljudske žrtve je u samom jezgru priče, kao i iracionalnost ljudskih postupaka. Sve što se desilo bi bilo izbegnuto da su se ljudi bolje razumeli. Nema pobednika, samo gubitnika i mučenika. A za ostale život ide dalje.

Imagawa je planirao nastavak do kojeg još nije došlo. Međutim, došlo je do mange Giant Robo: Dan kada je Zemlja gorela, koju Imagawa piše za časopis Champion Red (crtač: Yasunari Toda), ali koja predstavlja samo alternativnu verziju priče sa istim likovima.

















P.S. Ovaj tekst se odnosi na titlovanu verziju sa originalnim japanskim audio-zapisom. Nisam upućen u (ne)kvalitete sinhronizacije na engleski ili druge jezike.

Monday, October 26, 2009

Učenje kanđija

Ako se neko slučajno pitao šta sam radio u slobodno vreme prethodnih mesec dana, odgovor je: učio kanđi. Plan mi je da do kraja sledeće godine savladam nekih hiljadu simbola koji japanska deca uče u 6 godina osnovne škole. Kad kažem "savladam" mislim na potpuno vladanje, koje se možda najbolje može izraziti sposobnošću da se dati simboli napišu na papiru. Moderno doba je donelo napredak i u lakoći sa kojom se kanđi piše, pa više nije potrebno detaljno znanje da bi neko bio u stanju da ga kuca preko računara i tastature. Primer:

霧  kiri, "magla"

Nije bilo neophodno da znam simbol precizno. Dovoljno je da znam kako se izgovara i editor unosa japanskog teksta će sam ponuditi moguće opcije; doduše, u slučaju više mogućih opcija (a japanski je pun homonima!) moram da imam neku orijentaciju. U našem slučaju pomaže to što znam deo simbola ("radikal") koji označava kišu: 雨 (u gornjem primeru gornji deo, malo izobličen).

Ono što vidite kada se japanski jezik stavi na papir ili ekran je kombinacija tri pisma: hiragane, katakane i kanđija. Hiragana je slogovno pismo od 46 osnovnih simbola zakrivljenih linija. Katakana je takođe slogovno pismo koje koristi drugi sistem uglastih znakova za iste slogove kao i hiragana. Kao bonus ponekad se koriste latinica (romađi) i arapske cifre. Piše se vertikalno, sa desnog kraja ka levom. Danas se zahvaljujući upotrebi računara i internetu dosta ravnopravno sreće i horizontalni model, u kojem se piše sa leva na desno. Drugi problem je što ne postoji razmak između reči. Mada, da su samo hiragana i katakana (zajedno poznati kao kana) to bi zaista bio problem, ali kanđi, koliko god to zvučalo suludo nekom laiku, zaista olakšava razumevanje.

U vezi kanđija postoji zadivljujuća činjenica da uopšte ne morate znati japanski jezik (ni kineski) da biste razumeli smisao. Kažu da stranci uče kanđi dva puta: jednom uče čitanje, drugi put značenje. Meni ima smisla ono što sam čuo na nekim kursevima, a to je: učiti prvo značenje, a pravilno čitanje će doći samo s vremenom i iskustvom.

Drugi savet iz sopstvenog iskustva: učiti kanđi preko radikala. Ako se neki simbol sastoji od više drugih prostih simbola, lako ga je razumeti. Jedan od prvih znakova koje sam naučio je bio onaj za šumu:



Ovo je prosto kada se zna da je znak za drvo:



A šuma se sastoji od jednog većeg drveta iznad dva manja. I nije bitno što je za "šumu" potrebno 12 poteza da bi se nacrtao, što je merilo koje neki predavači koriste u svom pristupu učenju.

Na kraju, većina reči se piše korišćenjem više od jednog znaka. Tu dolazimo do jako zanimljivih opisa i asocijacija.

有名 yuumei, "poznat", je

有 postojati
+
名 ime

電話 (denwa, telefon) = 電 (elektricitet) + 話 (govor)

天気 (tenki, vremenske prilike) = 天 (nebo) + 気 (duh)

音楽 (ongaku, muzika)  = 音 (zvuk) + 楽 (udobno, lako)

Itd, itd.

Wednesday, September 23, 2009

Bugipop fantom (i ostali!)

Danas sam pogledao Boogiepop Phantoma po drugi put. Jedno gledanje nije dovoljno, u svakom slučaju. Konačni utisak je da romani jesu bolji, ali i anime-serija ima svojih draži. Prva od njih je audio-podloga, koja zvuči kao saundtrek života u Paklu (smrti?). Druga je u nekim rešenjima u samoj priči, koja su posebno smišljena za anime. Međutim, mnoge stvari neće biti jasne nekome ko je samo pogledao seriju. Takođe, fokus je nejasan i čitava ideja donekle lebdi u vazduhu, kao da predstavlja samo uvod u nešto veće (a to je čak i tačno, mada nenamerno). Očigledno je anime rađen pod uticajem ABeovog i Konakinog Serial Experiments Lain-a, sve sa konfuzijom "ko, kada i zašto".

Boogiepop ne bi zvučao posebno komplikovano kada bi bio ispričan linearno. Jedan deo njegove draži i proizilazi iz fragmentarnog pristupa. Dok se u animeu uvode tekstualna objašnjenja vremena i mesta radnje, u romanima toga nema - čitalac je prinuđen da povezuje niti priče na osnovu prepoznavanja zajedničkog događaja ili detalja. Za zainteresovane sledi par objašnjenja, a ko misli da mu ne trebaju, neka preskoči 3 poglavlja.

Ispričati pozadinu priče bez spojlera gotovo da nije moguće. Zato što se Fantom oslanja na dva ključna događaja koji su opisani u dva različita romana. Hronološki prvi od njih je niz ubistava koji su se dešavali u dotičnom gradu i koja su pripisana serijskom ubici nazvanom Fear Ghoul. To se desilo pet godina pre događaja iz Fantoma i opisano je u 6. knjizi sage o Bugipopu (Boogiepop at Dawn). Jedna od glavnih likova, Suema Kazuko (a ovde, i drugde, koristim japanski redosled: prvo prezime, potom ime), koja je trebalo kao devojčica da bude žrtva dotičnog ubice (nađene su njene fotografije kod ubice sa beleškama), spasla se samo slučajem - ubica je pronađen mrtav. Smatra se da ga je Bugipop ubio. Odnosno, ne smatra se, jer policija ne priznaje Bugipopa, on je urbani mit koji znaju samo devojke, već pre Kirima Nagi zna da ga je ubio Bugipop. Ali, Suema ne zna otkud Kirima, njena vršnjakinja iz razreda u lokalnoj srednjoj školi, Plamena veštica, to zna danas, pet godina nakon događaja. Sama Kirima je velika misterija. Ćerka čuvenog pisca i istraživača nepoznatog, Kirime Seiićija, odlikuje se velikim bogatstvom, velikom lepotom, velikim srcem i velikim bolom, i ako postoji neko ko me podseća na Betmena u ovoj sagi, to je ona, ne Mijašita Touka, "domaćin" Bugipopu.

Drugi događaj se desio nešto malo pre većine dešavanja u Fantomu. Radi se o borbi između Ehoa i Mantikor (u ženskom rodu, jer je uzela ženski oblik). Onaj stub svetlosti koji se često pojavljuje u animeu je ishod tog obračuna. Ta priča je ispričana u prvom romanu o Bugipopu, Boogiepop and Others, i uticala je na živote većine učenika srednje škole zvane Šinjo akademija, koju su u to vreme pohađale i Kirima i Suema.

Takođe, postoji tajna organizacija iza svih tajnih organizacija, koja se u animeu zove Towa. Reaguje samo u trenucima kada vidi znakove neplanirane evolucije. I jednostavno ih eliminiše. Mantikor je njihov proizvod, neuspeli eksperiment. Uspeli eksperimenti se nalaze svuda među ljudima i žive svojim životom dok ne dobiju naređenja. Golub (Pidgeon), Strašilo (Scarecrow), Spooky Electric, More Murder, Fortissimo, čitava galerija likova koja kao da je izašla iz najboljih Vertigovih stripova. A taj deo priče se u animeu ne vidi, na žalost. Strašilov život je neraskidivo povezan sa životom Kirime Nagi.

Toliko o "zaleđini". Vratimo se na sam anime.

Najveća zamerka je na vizuelnom planu. Ako govorimo o animiranom delu, onda bi, do đavola, valjda trebalo animaciju odraditi valjano? Boogiepop Phantom pati od svih boljki japanske animirane TV produkcije. Takođe, tu je problem koloriteta - zvanično objašnjenje bi bilo da je gotovo monohromatska paleta boja namerna i planirana, ali to bi moglo biti i izvrtanje stvarne logike koja kaže da ako ih ne možete pobediti, vi im se pridružite, tj. ako ne možete prilagoditi budžet svojim potrebama, prilagodite potrebe budžetu. Fantom nema razlog za nedostatak živopisnosti: nisu neki detalji urađeni crno-belo ili nekom drugom kombinacijom koja bi dala identitet određenoj vrsti dešavanja (recimo snovima, sećanjima, halucinacijama, itd.), već je Fantom kompletno bezbojan. Treće, i meni možda najvažnije, likovi su vizuelno neupečatljivi. U romanima, ilustracije Kođija Ogate su dobro naglašavale specifične karaktere i svako je bio pamtljiv. Ovde ne. Čak mnogi izgledaju starije nego što jesu, pošto se uglavnom radi o srednjoškolcima. Iako se Ogata pominje u špici (kao tvorac koncepta likova), određeni Šigejuki Suga je pravi dizajner likova za anime.



Generalno, još jedna razlika u odnosu na romane je veći naglasak na horor-atmosferi. Što nikako nije mana, ali čisto da bi čitaoci/gledaoci znali šta mogu da očekuju.

Eh, da, uvodna i odjavna pesma su čiste budalaštine. Ali to ću da progledam kroz prste. Ipak je Fantom emitovan pre Mementa (iako iste godine), a u njemu se pojavljuje žena koja pamti samo događaje iz poslednjih nekoliko minuta i zapisuje stvari da bi kasnije znala šta joj se desilo. Ipak vredi odgledati.

Saturday, September 19, 2009

Izgubljena blaga japanskog stripa, deo II-1

Pošto moje vođenje bloga postaje neka vrsta standardne devijacije nevođenja bloga, promeniću pristup: više unosa, ali kraćih.

U slučaju da se neko pita otkud to da sam čitao išta od Morohošija, da se pohvalim da je jedna od najdražih stvari koje imam u svojoj (ipak relativno maloj) kolekciji mangi na japanskom prvi tom Saiyu Yoendena. Da sam u Japanu, verovatno bih imao sve, ali nabaviti ovde nešto od toga nije jeftina rabota. Iako su originalne mange smešno jeftine (od 4 dolara do 10 za luksuzna izdanja), da ne bude sve bajno pobrinuli su se prodavci (Amazon Japan & co), pa naplaćuju 40 dolara za pošiljku, naručivali mi jednu knjigu ili više njih.

Back on topic.

Činjenice: Morohoši je rođen 1949. u Tokiju, najmlađi od četvoro dece. Nije išao ni na kakav kurs crtanja, naučio je sam. Jedno vreme je radio u državnoj službi, pa se odlučio za karijeru crtača mangi. Nikada nije koristio asistente, tako uobičajene u tim vodama. Prvo delo je objavio 1970. u Tezukinom časopisu za alternativne mange, COM, i to je bila naučno-fantastična priča Ubacite novac i pritisnite dugme. Cenili su ga, ili ga danas spominju kao uzore, i Tezuka, i Mijazaki, i najveći manga-kritičar Fusanosuke Nacume, i Hideaki Ano, i Takaši Šimizu, i mnogi, mnogi drugi.

Poslednje delo koje mu je donelo slavu je nešto drugačije od ranijih radova: radi se o Šiori i Šimiko, istovremeno i parodiji na priče o okultnom i ljubavnom pismu istim tim pričama. Među čitavom galerijom bizarnih likova i stvorenja pojavljuju se potpuno neuračunljiva devojčica Cthulhu i njen majušni ljubimac Yog-Sothoth:

Primer je u maloj rezoluciji, ali na gornjoj desnoj slici, Cthulhu viče: TEKELI-LI!, a onda je udari grom, posle čega podivlja još više.

Sunday, August 30, 2009

Izgubljena blaga japanskog stripa, deo I

Pre nego što pređem na samu stvar, da se ogradim i kažem da "blaga" nisu zaista izgubljena, osim za nas u ovom trenutku i na ovom mestu. Drugo, može se postaviti pitanje: čemu ovo? Zar nije bolje pisati o nečemu što ljudi znaju, ili o nečemu šta bi mogli da pogledaju i prosude sami da li im se sviđa ili ne?

Pa... nije. Toliko blogova i sajtova radi upravo to i mislim da sam korisniji ovako. Rezultat toga može da bude generisanje potražnje, čežnje ili, u negativnom obliku, frustracije. Reskiraću.

Kada bih pravio listu svojih omiljenih manga-autora, u ovom trenutku izgledala bi nešto nalik na ovo:

Hitoši Ivaaki (Hitoshi Iwaaki)
Daiđiro Morohoši (Daijiro Morohoshi)
Osamu Tezuka (Osamu Tezuka)
Kjoko Okazaki (Kyoko Okazaki)
Gonta King (Gonta King)
Akira Torijama (Akira Toriyama)
Saki Hivatari (Saki Hiwatari)
Minetaro Moćizuki (Minetaro Mochizuki)
Kođi Kumeta (Koji Kumeta)
Naoki Urasava (Naoki Urasawa)

Prvo sam dao imena kako bi se pisala po Vuku, a u zagradi sam dao i međunarodno usvojenu transkripciju, da bi neko mogao eventualno da ih lovi po internetu.

Ovo nije nikakav kanon, jednostavno sam zapisao prvih 10 imena koja su mi pala na pamet. Tu su se mogli naći još neki autori, ali možda drugom prilikom. No, neki pomenuti autori su sigurno slabo poznati ili čak nepoznati ovdašnjim manga fanovima.

Recimo, ko je Daiđiro Morohoši?


Prema rezultatima jedne skorašnje ankete, za čije postojanje sam čuo od jednog Japanca na jednom forumu, 16. po redu najuticajniji manga-ka ikada. Međutim, dok ne pronađem te rezultate lično (a must!) pokušaću drugačiji pristup.

Pre Martija Misterije i Dilana Doga postojao je Reiđiro Hieda, arheolog, istraživač okultnog i tajanstvenog i yokai hunter (lovac na duhove). Ovim sugerišem samo površnu, spoljašnju sličnost sa ikonama italijanskog stripa - Morohošijevi zapleti i rešenja su daleko originalniji, mračniji i više nihilistički.

Prvi put sam čuo za Morohošija pre gotovo 10 godina, kada je dobio 4. po redu Osamu Tezuka kulturnu nagradu za najbolju mangu objavljenu u prethodnoj godini. To je bila Saiyu yoenden, rađena po kineskom romanu Putovanje na Zapad, poznatom u Japanu kao Saiyuki. Objavljivana od 1983, saga je sadržala 16 tomova u svom prvobitnom izdanju i predstavlja jedno od najvećih i najambicioznijih dela japanske 9. umetnosti.























Međutim, čitava priča o Morohošiju počinje ranije, i u sledećem postu vratićemo se na početak.

(Sledi: Daiđiro Morohoši - Crno Sunce Fantastike u Stripu)

Thursday, June 25, 2009

O vozovima i mangama

Danas sam shvatio ko, ili šta, je moj najveći neprijatelj. To su vozovi. Srpski vozovi, da budem precizniji.

Putovanje od Inđije do Beograda i nazad vozom jednostavno nije izvodljivo sa manje od pola sata zakašnjenja. A putujem skoro svaki dan. Računajte: 2 puta dnevno po pola sata, to je sat; 24 dana u mesecu po sat, to je čitav dan. 12 meseci po dan, to je 12 dana. Dvanaest dana godišnje izgubljenih na kašnjenje voza! Sada one priče o tačnosti japanskih vozova deluju kao urbani mitovi. Međutim, da nije ni tamo uvek sve bilo lepo, dokazuje sledeći snimak:



Snimak je star možda dvadesetak godina (po mišljenju nekih ljudi), ali u svakom slučaju je neprocenjiv!

Kada smo kod Japana, zamereno mi je (s pravom) da sam zapostavio mange, pa ću pokušati da se iskupim. Evo šta Japanci cene od novih mangi. Sledeći spisak je uzet iz časopisa "Kono manga ga sugoi" (bukvalno: ove mange su sjajne) za 2008. i predstavlja izbor ljudi koji imaju profesionalnih dodira sa mangama. Prave se dve liste, za muškarce i za žene, obe sa po 20 mesta. Prvih 10 mesta "muških" mangi:

1. Seinto oniisan (Sveti Mladi ljudi) - Hikaru Nakamura
2. Uchuu kyoudai (Kosmička braća) - Ćuja Kojama
3. GIANT KILLING - Masaja Cunamoto i Cuđitomo
4. Sangatsu no raion (Martovski lav) - Ćika Umino
5. Shinya shoukudo (Ponoćni restoran) - Jaro Abe
6. Kinou nani tabeta? (Šta si jeo juče?) - Fumi Jošinaga
7. Aoi honoo (Plavi okvir) - Kazuhiko Šimamoto
8. Yotsuba to! (Jocuba i...!) - Kijohiko Azuma
9. Ore wa mada honki dashite nai dake (nešto kao "Nisam dao najbolje od sebe") - Šunđu Aono
10. Fantajium (Fantazijum) - Ami Sugimoto


Kako se japanski jezik u suštini ne prevodi, već se interpretira, moguće da sam pogrešio negde, jer mi ni kontekst nije uvek poznat (a može se možda shvatiti samo čitanjem dela). Malo ko van Japana je čuo za većinu ovih mangi (Jocuba je sigurno najpoznatija), ali ovo je dobra indikacija šta ćete možda čitati u budućnosti. Ostatak sveta obično kasni u mangama, čak i danas, u doba direktnog ubrizgavanja informacije u mozak.


Zanimljivo mi je da su žene kao autori ovde na listi ravnopravno zastupljene sa muškarcima; u jednakosti polova u svetu stripa Japan je ipak daleko iznad ostatka sveta. Za 4 mangake znam da su ženskog roda: Nakamura, Umino, Jošinaga i Sugimoto. A to je lista "muških" mangi. Fantazijum od ove poslednje je dobio prilično dobre kritike u časopisu Asahi shimbun (prevod ovde). Definitivno stvar na koju ću obratiti pažnju.


Seinto Oniisan je manga o dogodovštinama Bude i Isusa u modernom Japanu, komentar na moderni stil života, i kao takva nepresušan izvor kontroverznog materijala. Iako ne volim da preporučujem skenlacije dok nisam siguran u kvalitet teksta (jer, ponoviću, japanski se ne prevodi, već se interpretira) ipak ću staviti link za radoznale. Evo ovde. Moje mišljenje o toj mangi će već doći na red.

Monday, June 15, 2009

Sakamotov Bezdan


Alternativan naziv posta, koji pogađa temu u čelo, bio bi "Drugi post", ali to mi je delovalo nekako... nemaštovito.

Razmišljajući odakle da počnem, zaključio sam: nikako od video-igara. Ne od bilo koje "gikovske" teme, jer će to odbiti slučajne prolaznike (one koji su kucali "sex" u Google i eventualno došli dovde). Njih ćemo prvo zavesti "normalnim" temama. Iz gikovske perspektive, doduše. Alternativni pristup bi bio: fuck you all! Pišem ono šta mi se piše! Ionako većina dobrih pisaca piše samo za sebe. Istina je verovatno da trenutno ne želim da pišem o igrama, ali želim da čitaoci (ili čitalac, ako se ne postigne kvorum!) misle da ja imam generalni plan o čemu želim da pišem. Zašto bih to želeo? Zašto bi me uopšte bilo briga?

Fuck you! Zato što... (popuniti koristeći sopstvenu imaginaciju)!



Ja sam prilično haotična osoba. Gotovo destruktivna. Samo-destruktivna, svakako. U svakoj igri koju sam igrao, a koja ima odgovarajuće opcije, nikada me nije privlačilo da vodim likove ka zlu. Za razliku od nekih ljudi koje znam, uvek sam težio ka dobru, čak i u okviru pravila zabavnog softvera. Ali uvek sam išao ka haosu. Razlozi za ovo su dublji nego što mi vreme i mesto dozvoljavaju da ispitam.

I tako dolazimo (dopuzasmo nekako) do onog o čemu želim da pišem: muzike.

Jedan ortak mi je davno rekao da su dve stvari o kojima se ne vredi raspravljati politika i muzika. Dodao bih i religija, ali on nije bio religiozan čovek, pa mu to neću zameriti. Religija čak pre svega.

U muzici volim razne pravce i žanrove, osim: metala s bilo kojim prefiksom (ili bez), "klupske" elektronike i turbo-folka (koji spada u muziku samo formalno). Protiv metalaca čak i nemam mnogo toga - kada bi izbacili metal-elemente iz svoje muzike, ne bi bili gori od većine muzičara drugih pravaca. Kod muzičara, sem vrlo subjektivnog elementa muzičkog kvaliteta, cenim pre svega dugovečnost. Sposobnost da se radi tokom mnogo godina, čak decenija, i da se konstantno prevazilazi sopstveno delo. Jedan od ljudi koji ispunjavaju ovaj uslov je Rjuići Sakamoto (Ryuichi Sakamoto).

Smeta mi kada izvođači na omot albuma stave svoje lice. Sakamotova vrlina je ta što ne pribegava često toj taktici; i ta što je bio glumac, dođavola! Ne ide u ekstreme kao Neil Hannon = The Divine Comedy, koji se slikao na svakom albumu, a ne izgleda dobro kao Sakamoto. CD kao proizvod je skup tri različite umetnosti: muzike, vizuelnog dizajna (slikarstva, u neku ruku) i veštine pisanja (imena kompozicija, reči pesama). Većina ljudi momentalno shvati važnost vizuelne komponente. Kao i tekstualne. Ređe muzičke, nažalost.

Sakamoto je jedan od retkih ljudi u modernoj muzici čija karijera obuhvata više od trideset godina, razne žanrove (klasična, etno, ambijentalna, eksperimentalna i pop muzika), mnogobrojne radove namenske muzike (tj. za film, TV serije, video-igre i druga dešavanja) i mnogobrojne kolaboracije sa drugim muzičarima i umetnicima, a konstantno prevazilazi sam sebe.

Chasm je njegov album iz 2004, poslednji pravi solo-album do izlaska Out of Noise ove godine. Želeo sam svojevremeno da ga kupim sa CD Japana; međutim, iskrslo mi je nešto drugo i propustio sam priliku. Kasnije je postao Out of print, i morao sam da se zadovoljim Čarobnim Svetom Digitalne Distribucije Dobara. Nije strašno, čak ni sa kolekcionarsko-snobovske tačke gledišta: ipak se radi o Sakamotu = sigurno će biti reprintovan kad-tad.

Može se okarakterisati kao "pop", ali to je pop u najrastegnutijem pojmu, koji deli album na kompozicije koje traju najčešće 5 minuta, daje glas nekolicini pesama (ne uvek pevajući) i odlazi u gornje slojeve atmosfere neke jonizovane planete. To je pop koji je upravo pušten sa sprave za mučenje i sada priča laži o svom životu. Ali kakve su to samo prelepe laži!

"Why do they compare war to a man, and peace to a woman?
Peace is unpredictible, while war is so exciting!"

To je iz pesme War & Peace sa ovog albuma. Evo snimka sa koncerta:

Prvi post

I tako, ovaj brod uplovi u kibernetske vode. I dođe on do mesta - usamljenog, a opet na raskrću svih puteva - koje je zamislio kapetan i baci sidro tamo. I veštim manipulacijama napravi on rupu u tkivu kiber-prostora, i svo smeće tog sveta (a to je mnogo smeća) biva usisano i nepovratno odnešeno u NIŠTA. I posle čišćenja, kapetan i brod se i sami mirno otisnuše u NIŠTA, poslednji, kako dolikuje. A svet osta sam, snivajući kristalne snove o Drugom...

To je loš početak. Ali kako sam danas mišljenja da je bolje imati bilo kakav početak nego ga nemati, morao sam da napišem nešto. Sada kad ponovo čitam gornji pasus, pada mi na pamet da zvuči kao pesnički sinopsis nečega što bi Majkl Murkok napisao. Laskam samom sebi onim "pesnički". No, više me brine asocijacija na Majkla Murkoka. Voleo sam ga nekad, kada još nisam znao da je za pisanje potrebno više od posedovanja dobrih ideja.

Jedan moj prijatelj reče da je za pisanje bloga potrebna neka vrsta narcizma. Nije to razlog zašto sam se ja poduhvatio toga, bar ne koliko sam svestan. Nisam siguran u razlog, osim da mi odgovara sopstveni tempo pisanja i ničiji drugi. Možda jedan post u mesec dan, a možda trideset. Da više ljudi piše o stvarima koje mene zanimaju, ne bih se ni poduhvatio zadatka. U stvari, da budem pošten, ovo me zanima.

Naziv bloga? Razmišljao sam pola sata. Po životnom opredeljenju sam perfekcionista, ne menjam često ni pozadinu na monitoru, a kamoli imena, avatare i potpise. I vidite, video-igre su mi pomogle u pronalaženju rešenja, što je neoboriv dokaz da igre ipak imaju i edukativnu funkciju. Igrao sam prilično opskurnu igru poznatu (?) kao Dragon Quest (4. deo, revizija za Nintendo DS, da budemo precizni). Toliko opskurnu da nema niti jedan topik posvećen njoj ni na jednom srpskom forumu na kome sam bio, a mnogi od njih su posvećeni video-igrama. I u toj igri, a ovde pričam o evropskoj verziji, postoji lik koji se zove Archie O'Tect (pogodite čime se bavi). Kasnije, u toku igre, drugi lik pogrešno izgovori njegovo ime kao Arch Defect.

Nemojte pogrešno da me razumete. Arhidefekt nije planirani naziv ovog bloga. To je planirani naziv za dobar deo srpskog kibernetskog pejzaža. Poput onog lika iz "Autostoperskog vodiča" koji je napravio kuću okrenutu ka spolja i nazvao unutrašnjost "Van ludnice". U tom duhu, Arhidefekt je naziv koji se vidi spolja.

O čemu će biti ovaj blog? O svemu o čemu drugi nisu. O meni, kaže neko? Ne. O stvarima koje jesu filtrirane kroz moje iskustvo, to je neizbežno. Ali upravo je onaj deo koji je samo moj potpuno nebitan. Bitan mi je samo onaj deo koji izaziva empatiju.

Koje teme možete da očekujete ovde? Sex. Video-igre. Sex. Kulturu Dalekog istoka. Sex. Stripove. Sex. Muziku. Još više sexa. Poneku knjigu ili film. Još više sexa od mnogo sexa...

Dobro, ovo gore je napisano da bi zavaralo pretraživače interneta (sex spomenut 7 puta u jednom pasusu). Ovo će ipak biti relativno ozbiljan blog.

Vidimo se.

See you.

Mata ne.

Održavaj ovo cveće, jer ono je odraz cveća u tvom srcu.