Sunday, August 30, 2009

Izgubljena blaga japanskog stripa, deo I

Pre nego što pređem na samu stvar, da se ogradim i kažem da "blaga" nisu zaista izgubljena, osim za nas u ovom trenutku i na ovom mestu. Drugo, može se postaviti pitanje: čemu ovo? Zar nije bolje pisati o nečemu što ljudi znaju, ili o nečemu šta bi mogli da pogledaju i prosude sami da li im se sviđa ili ne?

Pa... nije. Toliko blogova i sajtova radi upravo to i mislim da sam korisniji ovako. Rezultat toga može da bude generisanje potražnje, čežnje ili, u negativnom obliku, frustracije. Reskiraću.

Kada bih pravio listu svojih omiljenih manga-autora, u ovom trenutku izgledala bi nešto nalik na ovo:

Hitoši Ivaaki (Hitoshi Iwaaki)
Daiđiro Morohoši (Daijiro Morohoshi)
Osamu Tezuka (Osamu Tezuka)
Kjoko Okazaki (Kyoko Okazaki)
Gonta King (Gonta King)
Akira Torijama (Akira Toriyama)
Saki Hivatari (Saki Hiwatari)
Minetaro Moćizuki (Minetaro Mochizuki)
Kođi Kumeta (Koji Kumeta)
Naoki Urasava (Naoki Urasawa)

Prvo sam dao imena kako bi se pisala po Vuku, a u zagradi sam dao i međunarodno usvojenu transkripciju, da bi neko mogao eventualno da ih lovi po internetu.

Ovo nije nikakav kanon, jednostavno sam zapisao prvih 10 imena koja su mi pala na pamet. Tu su se mogli naći još neki autori, ali možda drugom prilikom. No, neki pomenuti autori su sigurno slabo poznati ili čak nepoznati ovdašnjim manga fanovima.

Recimo, ko je Daiđiro Morohoši?


Prema rezultatima jedne skorašnje ankete, za čije postojanje sam čuo od jednog Japanca na jednom forumu, 16. po redu najuticajniji manga-ka ikada. Međutim, dok ne pronađem te rezultate lično (a must!) pokušaću drugačiji pristup.

Pre Martija Misterije i Dilana Doga postojao je Reiđiro Hieda, arheolog, istraživač okultnog i tajanstvenog i yokai hunter (lovac na duhove). Ovim sugerišem samo površnu, spoljašnju sličnost sa ikonama italijanskog stripa - Morohošijevi zapleti i rešenja su daleko originalniji, mračniji i više nihilistički.

Prvi put sam čuo za Morohošija pre gotovo 10 godina, kada je dobio 4. po redu Osamu Tezuka kulturnu nagradu za najbolju mangu objavljenu u prethodnoj godini. To je bila Saiyu yoenden, rađena po kineskom romanu Putovanje na Zapad, poznatom u Japanu kao Saiyuki. Objavljivana od 1983, saga je sadržala 16 tomova u svom prvobitnom izdanju i predstavlja jedno od najvećih i najambicioznijih dela japanske 9. umetnosti.























Međutim, čitava priča o Morohošiju počinje ranije, i u sledećem postu vratićemo se na početak.

(Sledi: Daiđiro Morohoši - Crno Sunce Fantastike u Stripu)