Monday, January 4, 2010

Azumi


Jedna manga koju sam čitao ovih dana je Azumi. Naslov od jedne reči, tako lak za pamćenje. Idealan za prevodioce - nema skrivenih značenja, nema ni potrebe da se pročita čitavo delo ne bi li možda bio pronađen trag dvosmislenosti ili značenja koje je autor sakrio u naslovu. Žensko ime kao naslov jedne od najboljih mangi istorijsko-samurajske tematike ikada. Sve upućuje na savršen početak. Pošto se radi o ogromnom delu, nemoguće mi je da vidim na osnovu prvog toma kako će se stvari odvijati. Međutim, sledi par napomena.

Postoje dve serije poznate kao Azumi. Nisam u pravo vreme znao tu za mene vrlo bitnu informaciju i greškom sam prvo naručio ovu drugu. Što, u krajnjoj liniji i nije strašno - autor je isti. Yuu Koyama je jedan od značajnijih manga autora i uglavnom se bavio žanrovima koji imaju jaku akcionu komponentu. Prva Azumi je rađena od 1994-2009, i izlazila u časopisu Big Comic Superior. To je jedan iz linije Šogakukanovih časopisa Big Comic, namenjene odraslima. Završena je i sakupljena u 48 tomova; nisam mogao da čekam neko naprednije izdanje, iako, gledano sa praktične strane, 48 tomova je stvarno mnogo. Ne bi to bio problem da mi je knjižara u dometu kretanja, ali tolike stvari dovlačiti poštom nije jeftina rabota. No, dobro, sam sam to tražio... Ako Koyama postigne da želim da kupim svaki sledeći tom, biće vredno svake pare.

E sad, posle završetka te serije Koyama je započeo drugu Azumi. Zahvaljujući svom relativno površnom poznavanju japanskog nisam siguran da li se radi o zvaničnom nastavku, tj. da li su te dve Azumi ista osoba. Sigurno izgledaju isto. Razlika u naslovu je formalna: prva serija se piše あずみ, druga jednostavno "Azumi". Druga ima za pozornicu doba umiranja šogunata, Bakumacu period sredine 19. veka. Prva... ne znam. Nije lako čitati japanska imena ljudi i mesta, koji bi mi možda mogli biti jedina odrednica, jer u prvom se tomu, zahvaljujući zahtevima radnje, godine nigde ne spominju. Na osnovu filma sam mislio da se događa ranije, međutim, više nisam siguran koliko je film veran priči. Već sam overio da duhu svakako nije.

Snimljena su dva igrana filma, od kojih sam gledao samo prvi. U Japanu je izvođena i pozorišna predstava, a postoji i video-igra i paćinko-kabinet i šta sve ne, dakle, pravi zlatni rudnik. Jedino što ne postoji je želja izdavača da objave mangu na Zapadu, ali o tome ću kasnije.

Ukratko, radi se o grupi dece koju obučava za borbu misteriozni starac koga znaju samo kao Điđija (Jiji), što bi se moglo prevesti kao Čiča, i koji im je bio i otac i majka dok su živeli u prirodi, retko viđajući ljude. Posle deset godina provedenih tako, Điđi počinje da im daje zadatke, od kojih se svaki može sumirati rečju "ubij": žene, decu, starce, voljene osobe, nije bitno ko je ko, bitno je da dobije savršene ubice. Preko svega se nadnosi zloslutna senka političkih manipulacija. Azumi je najbolja u toj grupi mladih i naivnih ubica.




















Serija poseduje dobar balans drame i akcije. Što se tiče prvog, nisam merodavan da sudim o tome, bar ne dok ne budem razumeo sve izgovoreno. Ali što se tiče drugog, Koyama je među najvećim majstorima u svetu mangi. Ni Rurouni Kenshin, ni Kozure Ookami (Lone Wolf and Cub), ni Mugen no Juunin (Oštrica besmrtnika), ni Vagabond, ni Shigurui ne dostižu lepotu Azumi u akciji. Nije potreban ni čitav rečnih nepoznatih pojmova na kraju knjige da bi ne-Japanci razumeli dešavanja, kao što je urađeno sa Lone Wolf-om.

Radnja teče, ne, trči, ali lako i graciozno, kroz čitavu prvu knjigu. Nema filera, nema sećanja i vraćanja u prošlost, tako omiljenih kod mnogih autora. Nadam se da ih neće biti ni kasnije (koliko čujem od ljudi koji su čitali, neće) i da Koyama neće spasti na taj standardni mehanizam praćenja priče: par tomova pratimo glavnog junaka ili junakinju, o kojima ne saznajemo mnogo, osim da njihova prošlost skriva neku mračnu tajnu; onda se radnja pomera u prošlost, itd. Ovde nema ni potrebe reći mnogo o prošlosti likova, osim o samom Điđiju, koji je bitan za čitavu priču samo onoliko koliko je bitan za Azumi. Ukiha, Hyuuga, Amagi, Nagara i sama Azumi ulaze u život čitalaca tačno tamo gde je i potrebno: u danu kada im Điđi otkriva svrhu obuke.

Koyama takođe pronalazi dobar balans komičnog i tragičnog, što u prevodu znači "tragična priča začinjena humorističkim situacijama". Budući da je odrasla među dečacima, van kontakta sa ženskim svetom, Azumi je zbunjena sopstvenom seksualnošću. Izraz lica kada baca pogled na penis jednog od svojih drugova, stavljenog u nezavidan položaj zato što se šalio na njen račun, je priceless.




















To nas dovodi do crteža i predstavljanja likova. Koyama je stara škola i crta likove karikirano do te mere da je svaki jedinstven i prepoznatljiv. I tu se zaustavlja. Pejzaži su rađeni vrlo detaljno i realistično, i to je bila karakteristika autora gekige od kojih je Koyama i potekao. Na početku karijere je radio kao asistent jednog od najvećih - Takao Saito je bio njegov poslodavac i, donekle, učitelj. Samo donekle, jer je Koyama oduvek težio sopstvenom stilu. Pre Azumi je radio na par mangi slične istorijske tematike, i nekoliko sportskih.

Zanimljivo bi bilo poređenje sa najpoznatijom Saitovom kreacijom, ubicom poznatim kao Golgo 13. Azumi je vrlo dugačka manga, ali Golgo je tri puta duži i još uvek nezavršen. To je jedan od retkih slučajeva mangi gde priča praktično ne napreduje, već se delo potpuno bazira na kratkim epizodama iz života likova, slično američkom modelu superheroja. Zato bi svako poređenje sa Azumi na nivou priče bilo neumesno, ali nekom drugom prilikom ću pokušati da uporedim Azumi i Golga kao likove koji su posvetili svoj život ubijanju iz potpuno različitih pobuda.

Trudio sam se da ne otkrivam detalje priče, ali sada se pitam da li ta odluka ima smisla? Azumi nećete naći u prevodu, zvaničnom ili amaterskom, i ne vidim nadu da će se to promeniti. Dužina priče će uplašiti svakog željnog da se oproba prevođenja. Potrebno je zaista mnogo, mnogo dobre volje i ljubavi da bi se to izvelo. Ali nije nemoguće. Nećete gledati ni anime-adaptaciju, zato što se Koyama odupire istoj od početka, smatrajući da bi bila puna klišea, makar u prikazu borbi. I konačno, konačno je ponovo dostignut onaj ideal mangi, onaj retki ali dragoceni momenat: da u akciji izgleda bolje nego što bi bilo moguće uraditi animacijom, koja je ograničena vremenom, dok je manga ograničena prostorom, što stvara određene prednosti i određene nedostatke. Ima jedna scena u prvom tomu one druge Azumi (koju na žalost ne mogu da prikažem jer nije skenirana) kada ona, (1. slika, na vrhu strane) leđima okrenuta čitaocu, otvara levom rukom vrata nosiljke u kojoj se nalazi određeni plemić, (2. slika, ispod) desnom rukom zabada oštricu u vrat ispod njegovog iznenađenog lica, (3. slika, na dnu) levom rukom zalupi vrata i okreće se dovoljno da čitalac vidi njeno hladno lice. Ta scena ne bi na ekranu izgledala toliko dobro zato što je mozak brže upije sa papira. Sve je na jednoj stranici što bi trebalo da bude i to je jedan od najsavršenijih primera kako praviti akciju u stripu. Čuvena je ona Koyamina izjava da se njegov crtež ne menja s vremenom zato što on nije slikar, već pravi mangu kako bi pravio film. Doduše, paradoks je da je on možda bolji režiser od 99% režisera na svetu, a sigurno od svih aktivnih japanskih režisera igranih filmova.

Očekujte još tekstova o ovoj mangi, kako je budem kupovao i čitao, možda i sa više opisa radnje.




















Nezavisno od ovoga, drugarica mi je preporučila (i narezala!) Legend of the Galactic Heroes, ultra-dugački anime-serijal od nešto više od 100 epizoda i večeras ću da zaronim u njega. S druge strane, Andrew Cunningham, čovek u čiji ukus imam zadivljujuće poverenje, preporučio je britanski TV šou QI (=Quite Interesting) koji je zaista takav. Kao što vidite, ovih dana sav sam u mamutskim serijama.

No comments:

Post a Comment