Wednesday, September 23, 2009

Bugipop fantom (i ostali!)

Danas sam pogledao Boogiepop Phantoma po drugi put. Jedno gledanje nije dovoljno, u svakom slučaju. Konačni utisak je da romani jesu bolji, ali i anime-serija ima svojih draži. Prva od njih je audio-podloga, koja zvuči kao saundtrek života u Paklu (smrti?). Druga je u nekim rešenjima u samoj priči, koja su posebno smišljena za anime. Međutim, mnoge stvari neće biti jasne nekome ko je samo pogledao seriju. Takođe, fokus je nejasan i čitava ideja donekle lebdi u vazduhu, kao da predstavlja samo uvod u nešto veće (a to je čak i tačno, mada nenamerno). Očigledno je anime rađen pod uticajem ABeovog i Konakinog Serial Experiments Lain-a, sve sa konfuzijom "ko, kada i zašto".

Boogiepop ne bi zvučao posebno komplikovano kada bi bio ispričan linearno. Jedan deo njegove draži i proizilazi iz fragmentarnog pristupa. Dok se u animeu uvode tekstualna objašnjenja vremena i mesta radnje, u romanima toga nema - čitalac je prinuđen da povezuje niti priče na osnovu prepoznavanja zajedničkog događaja ili detalja. Za zainteresovane sledi par objašnjenja, a ko misli da mu ne trebaju, neka preskoči 3 poglavlja.

Ispričati pozadinu priče bez spojlera gotovo da nije moguće. Zato što se Fantom oslanja na dva ključna događaja koji su opisani u dva različita romana. Hronološki prvi od njih je niz ubistava koji su se dešavali u dotičnom gradu i koja su pripisana serijskom ubici nazvanom Fear Ghoul. To se desilo pet godina pre događaja iz Fantoma i opisano je u 6. knjizi sage o Bugipopu (Boogiepop at Dawn). Jedna od glavnih likova, Suema Kazuko (a ovde, i drugde, koristim japanski redosled: prvo prezime, potom ime), koja je trebalo kao devojčica da bude žrtva dotičnog ubice (nađene su njene fotografije kod ubice sa beleškama), spasla se samo slučajem - ubica je pronađen mrtav. Smatra se da ga je Bugipop ubio. Odnosno, ne smatra se, jer policija ne priznaje Bugipopa, on je urbani mit koji znaju samo devojke, već pre Kirima Nagi zna da ga je ubio Bugipop. Ali, Suema ne zna otkud Kirima, njena vršnjakinja iz razreda u lokalnoj srednjoj školi, Plamena veštica, to zna danas, pet godina nakon događaja. Sama Kirima je velika misterija. Ćerka čuvenog pisca i istraživača nepoznatog, Kirime Seiićija, odlikuje se velikim bogatstvom, velikom lepotom, velikim srcem i velikim bolom, i ako postoji neko ko me podseća na Betmena u ovoj sagi, to je ona, ne Mijašita Touka, "domaćin" Bugipopu.

Drugi događaj se desio nešto malo pre većine dešavanja u Fantomu. Radi se o borbi između Ehoa i Mantikor (u ženskom rodu, jer je uzela ženski oblik). Onaj stub svetlosti koji se često pojavljuje u animeu je ishod tog obračuna. Ta priča je ispričana u prvom romanu o Bugipopu, Boogiepop and Others, i uticala je na živote većine učenika srednje škole zvane Šinjo akademija, koju su u to vreme pohađale i Kirima i Suema.

Takođe, postoji tajna organizacija iza svih tajnih organizacija, koja se u animeu zove Towa. Reaguje samo u trenucima kada vidi znakove neplanirane evolucije. I jednostavno ih eliminiše. Mantikor je njihov proizvod, neuspeli eksperiment. Uspeli eksperimenti se nalaze svuda među ljudima i žive svojim životom dok ne dobiju naređenja. Golub (Pidgeon), Strašilo (Scarecrow), Spooky Electric, More Murder, Fortissimo, čitava galerija likova koja kao da je izašla iz najboljih Vertigovih stripova. A taj deo priče se u animeu ne vidi, na žalost. Strašilov život je neraskidivo povezan sa životom Kirime Nagi.

Toliko o "zaleđini". Vratimo se na sam anime.

Najveća zamerka je na vizuelnom planu. Ako govorimo o animiranom delu, onda bi, do đavola, valjda trebalo animaciju odraditi valjano? Boogiepop Phantom pati od svih boljki japanske animirane TV produkcije. Takođe, tu je problem koloriteta - zvanično objašnjenje bi bilo da je gotovo monohromatska paleta boja namerna i planirana, ali to bi moglo biti i izvrtanje stvarne logike koja kaže da ako ih ne možete pobediti, vi im se pridružite, tj. ako ne možete prilagoditi budžet svojim potrebama, prilagodite potrebe budžetu. Fantom nema razlog za nedostatak živopisnosti: nisu neki detalji urađeni crno-belo ili nekom drugom kombinacijom koja bi dala identitet određenoj vrsti dešavanja (recimo snovima, sećanjima, halucinacijama, itd.), već je Fantom kompletno bezbojan. Treće, i meni možda najvažnije, likovi su vizuelno neupečatljivi. U romanima, ilustracije Kođija Ogate su dobro naglašavale specifične karaktere i svako je bio pamtljiv. Ovde ne. Čak mnogi izgledaju starije nego što jesu, pošto se uglavnom radi o srednjoškolcima. Iako se Ogata pominje u špici (kao tvorac koncepta likova), određeni Šigejuki Suga je pravi dizajner likova za anime.



Generalno, još jedna razlika u odnosu na romane je veći naglasak na horor-atmosferi. Što nikako nije mana, ali čisto da bi čitaoci/gledaoci znali šta mogu da očekuju.

Eh, da, uvodna i odjavna pesma su čiste budalaštine. Ali to ću da progledam kroz prste. Ipak je Fantom emitovan pre Mementa (iako iste godine), a u njemu se pojavljuje žena koja pamti samo događaje iz poslednjih nekoliko minuta i zapisuje stvari da bi kasnije znala šta joj se desilo. Ipak vredi odgledati.

Saturday, September 19, 2009

Izgubljena blaga japanskog stripa, deo II-1

Pošto moje vođenje bloga postaje neka vrsta standardne devijacije nevođenja bloga, promeniću pristup: više unosa, ali kraćih.

U slučaju da se neko pita otkud to da sam čitao išta od Morohošija, da se pohvalim da je jedna od najdražih stvari koje imam u svojoj (ipak relativno maloj) kolekciji mangi na japanskom prvi tom Saiyu Yoendena. Da sam u Japanu, verovatno bih imao sve, ali nabaviti ovde nešto od toga nije jeftina rabota. Iako su originalne mange smešno jeftine (od 4 dolara do 10 za luksuzna izdanja), da ne bude sve bajno pobrinuli su se prodavci (Amazon Japan & co), pa naplaćuju 40 dolara za pošiljku, naručivali mi jednu knjigu ili više njih.

Back on topic.

Činjenice: Morohoši je rođen 1949. u Tokiju, najmlađi od četvoro dece. Nije išao ni na kakav kurs crtanja, naučio je sam. Jedno vreme je radio u državnoj službi, pa se odlučio za karijeru crtača mangi. Nikada nije koristio asistente, tako uobičajene u tim vodama. Prvo delo je objavio 1970. u Tezukinom časopisu za alternativne mange, COM, i to je bila naučno-fantastična priča Ubacite novac i pritisnite dugme. Cenili su ga, ili ga danas spominju kao uzore, i Tezuka, i Mijazaki, i najveći manga-kritičar Fusanosuke Nacume, i Hideaki Ano, i Takaši Šimizu, i mnogi, mnogi drugi.

Poslednje delo koje mu je donelo slavu je nešto drugačije od ranijih radova: radi se o Šiori i Šimiko, istovremeno i parodiji na priče o okultnom i ljubavnom pismu istim tim pričama. Među čitavom galerijom bizarnih likova i stvorenja pojavljuju se potpuno neuračunljiva devojčica Cthulhu i njen majušni ljubimac Yog-Sothoth:

Primer je u maloj rezoluciji, ali na gornjoj desnoj slici, Cthulhu viče: TEKELI-LI!, a onda je udari grom, posle čega podivlja još više.