Thursday, January 14, 2010

Japanske priče o sablasnom

"Bez vere ostaje samo strah."
Berserk

Problem sa Japanom, ili bolje rečeno, problem za ljude koji žele da se bave Japanom, je taj da, ako je u ovoj našoj zapadnoj tradiciji teško sa sigurnošću pratiti nastanak i razvoj nekog kulturnog fenomena, u japanskoj tradiciji je to barem nekoliko puta teže. Čudna, izlomljena istorijska putanja dovela je do palete različitih uticaja koji su dalje doveli do spajanja različitih i, često, potpuno "kontradiktornih" elemenata. Kažem "kontadiktornih", pod navodnicima, jer mnogi pojmovi koje smatramo isključivim su takvi samo zahvaljujući semantičko-lingvističkoj zbunjenosti naše svesti i dugoj tradiciji nerazumevanja povezanosti razuma i vere. Može li pojava biti strašna, a istovremeno i smešna? Može li umetničko delo biti melodramatično, a ipak istinski tragično? Neki kritičari bi vam verovatno na ovo drugo pitanje odgovorili da ne može, ali priđite da vam šapnem nešto: ti kritičari greše.

Ostaviću sad na stranu lingvističke nedoumice, ali ne brinite, neću ih zaboraviti. Vratićemo se na njih drugom prilikom. Danas sam samo hteo da napišem koju reč o specifično japanskom žanru čudnih priča, čija se tradicija ipak donekle može pratiti (osim ako niste filmski kritičar, u kom slučaju ćete biti potpuno zbunjeni, i pokušaćete da nadomestite tu zbunjenost bogatstvom misleading informacija).

U japanskom jeziku reč kaidan označava pripovedačku tradiciju o okultnom, sablasnom, čudnom... O neobjašnjivom. Međutim, kako ta reč obuhvata više od pisanih dela (recimo, i usmenu tradiciju), naziv koji je u Japanu prihvaćen za odgovarajući književni žanr je kaiki shousetsu (čudna fikcija). Sličan senzibilitet se može pratiti i izvan književnosti - u slikarstvu, u yurei-ga žanru, kao i među odabranim štampanim ilustracijama Edo perioda poznatim kao ukiyo-e. Ne sme se zanemariti ni pozorište, gde je Tsuruya Nanboku IV početkom 19. veka napisao neke sablasne priče čiji su motivi kasnije obrađivani u svim medijima.

Kaiki ima dugačku tradiciju - računa se da se početkom žanra mogu smatrati neke zbirke iz druge polovine 17. veka. I kad kažem "početkom ŽANRA", na to i mislim: početak tradicije koja ima za cilj izazivanje estetizovanog straha (ili drugih srodnih emocija) u čitaocima. Mnoga čuvena imena japanske književnosti nalaze se na listi autora koji su poklonili nešto specijalno tom žanru: od Uede Akinarija i njegovog Ugetsu Monogatarija iz 18. veka, preko Lafcadija Hearna, opsednutog japanskim folklorom, Natsumea Sosekija i njegovog učenika Uchide Hyakkena, Akutagawe Ryunosukea i Edogawe Rampoa do Kyogokua Natsuhikoa i Miyabe Miyuki, dvoje od najvećih žanrovskih pisaca u Japanu danas. Sledi kratko poređenje poslednjih dvoje, na osnovu priča koje se mogu čitati u izvrsnoj antologiji Kaiki: Uncanny Tales from Japan.




Za one kojima su njihova imena nepoznata, reći ću da sam ih pominjao tu i tamo i pominjaću ih i dalje. Za neki detaljniji uvod biće prilike - i ovaj post, takav kakav je, dovoljno će me iscrpeti i bez toga. Radi se o dvoje pisaca bez kojih je nezamisliva svaka priča o misteriji, trileru, hororu, kaikiju i fantastici uopšte u modernoj japanskoj književnosti.

Tri kratke Kyogokuove priče čudnih naslova ("Ko ih je napravio?", "Šta želi?", i "Gde je bila?") dosta se razlikuju od priče Futon beya (Soba za futone; futon = dušek za spavanje) visokopoštovane i izvrsne Miyabe Miyuki: po dužini, po stilu, po načinu na koji izazivaju reakciju u čitaocu. Njegove su kratke, svega par stranica po priči; njena je duža od sve tri zajedno i detaljnije prati postupke svojih likova. Nezahvalno je pričati o stilu kada se čita engleski prevod (kao što sam ja čitao), iako će razlike biti očigledne svakome ko pročita priče, ali što se tiče poslednjeg poređenja, kod Kyogokua prava jeza nastupa tek posle čitanja poslednje rečenice, dok kod Miyabe upravo tu nastupa olakšanje. Sada mi je sasvim jasno kako je Miyabe uspela da pretoči predivnu video-igru Ico u roman - podvig koji bih do skora smatrao nemogućim, jer Ico se zasniva na atmosferi, a 500 ili više stranica građenja atmosfere bi bilo stvarno... previše - njeno oko za psihološke nijanse i često prizivanje mraka kao ambijenta u svojim delima idealni su za takvu obradu.


Zbirka priča Ayashi Miyabe Miyuki




Ove Kyogokuove priče su najbolji primer poente koju želim da napravim: one su čudne zato što ruše temelje ljudskog poimanja kako svet funkcioniše. Razlika u odnosu na zapadnjačku tradiciju je očigledna: prvo, nema objašnjenja. Kyogoku vrlo svesno naglašava odsustvo objašnjenja, pa čak i želje da ga da (za razliku od Miyabe, koja je tu naklonjenija modernom zapadnjačkom senzibilitetu). Ako je pripovedač takvih priča vešt, ukrasiće ih sa dovoljno realističnih detalja da čitalac poveruje u dešavanja, a onda će uvođenjem neobičnog ili, bolje rečeno, nemogućeg da stvori unutrašnji konflikt u čitaocu rušeći stubove njegove vere u red stvari. Iz toga proizlazi sav "horor" situacije. Uglavnom nema ni nasilja - druga razlika u odnosu na zapadnjačke pandane. Međutim, zato je moć kaiki priča, bar onih boljih, neokrnjena dugo nakon njihovog čitanja.

Mnogim čitaocima ove priče možda neće biti ni najmanje "strašne", ali to sve zavisi od očekivanja, tj. kakva vrsta "straha" se očekuje. Time literarna vrednost samih dela nije ugrožena. S druge strane, ako ima istine u Lavkraftovoj izreci da je najjača vrsta straha strah od nepoznatog, onda ove priče kriju samu esenciju straha, jer vas teraju da na trenutak poverujete da ne poznajete ni ono u šta ste verovali čitavim svojim bićem, naglašavajući trenutak iz koga je proterana svaka logika, čak i sopstvena.


Kyogokuov Furui Kaidan

Lingvistička zagonetka

Pre nego nastavim svoje običavanje neobičnog i oneobičavanje običnog, izneću nešto što mi je na umu već neko vreme - problem koji se javlja pri transkripciji japanskih imena. Neki od vas to znaju, ali ponoviću: japanska (a i korejska) lična imena se pišu u formatu prezime + ime. Prevodioci obrnu taj redosled (a po meni potpuno nepotrebno, jer ta imena su prepoznatljiva i razlikuju se od naših). Međutim, ni to ne bi bio problem kada bi bili dosledni u tome; pošto nisu, jeste problem. Brojni su slučajevi (sve češći u skorije vreme) da se zadržava originalni oblik i tako dolazimo do situacija da više ne znam šta je prezime, a šta ime, ako nisam unapred upoznat sa politikom izdavača, ili ako se ne radi o poznatim prezimenima. Neki to rešavaju tako što prezimena pišu VELIKIM slovima, a imena malim. Kako su lingvisti izgleda greškom zapisali pravila u vetru umesto u kamenu, a vetar je ćudljiv, nastala je čitava zbrka, čijem razrešenju ću ja dati svoj skromni doprinos tako što ću ubuduće na ovom sajtu pisati japanska imena u originalnom formatu:

Prvo PREZIME, zatim IME.

Hvala na razumevanju.

Thursday, January 7, 2010

O Lavkraftu, mangama, uticajima i jokajima




















Jason Thompson, američki strip-autor još poznatiji kao manga-fan, urednik, istoričar i kritičar, glavni autor čuvenog Kompletnog vodiča za mange (Manga: the Complete Guide), objavio je zanimljiv tekst The Long Tentacle of H. P. Lovecraft in Manga, u kome se osvrće na dokazane i nedokazane uticaje Lavkrafta na japansku kulturu, mange, animee, video-igre i (zadržite dah da se ne biste onesvestili) moe.

(Da li svi znate šta je moe? Ako ne znate... ovde se mišljenja razlikuju. Protivnici te pojave tvrde da ništa niste propustili i da možete da živite i dalje kao relativno srećna i ispunjena osoba - u svakom slučaju sretnija i ispunjenija nego kada biste znali šta je moe. Nasuprot tome, podržavaoci će vas smatrati ljudskim bićem samo formalno. (Vidite li moć moe na delu!? Zauzela je čitav odeljak ovde iako je niko nije zvao! Zato sada zvanično objavljujem da je moe ženskog roda!))

Vratimo se na Thompsona. Dodiruje mnogo različitih pristupa i dela, od kojih sam za neke znao, a za neke ne. Chiaki Konaka, Daijiro Morohoshi i Junji Ito dobijaju svoje mesto u priči, a Thompson čak iznosi i genijalnu ideju da bi bilo dobro kada bi neko pisao imena stvorenja iz cthulhu mitova izmišljenim simbolima kineskog pisma, i tako ih načinio neizgovorljivim. Kako je Thompson veliki fan i Lavkrafta i mangi, sigurno je da dobro poznaje problematiku. Međutim, u umetnosti često nije lako raščlaniti šta je došlo odakle, a za Japan to važi više nego za većinu drugih kultura. Prvo, zato što mnogo toga još ne znamo o njima; drugo, zbog njihovog mentaliteta, zbog težine zadatka izvlačenja informacija iz autora, što će da zavije svaki mogući uticaj u ruho misterije, osim ako nije preterano očigledan. Ipak je ponekad moguće izvući informacije, i ja sam čitao dosta takvih "eye-opening" intervjua, ali tu mi je zanimljivo da sami autori često navode uticaje različite od onih koje im zapadni kritičari pripisuju (ili bi im pripisali). Recimo, Morohoshi je spomenuo švajcarskog slikara Arnolda Beklina (Arnold Böcklin) kao nekoga čije radove voli i dovoljno je videti neke njegove pejzaže, a onda pogledati Beklinovo Ostrvo mrtvih, i svako će videti sličnost. Ali, da li je Morohoshi video tu sliku u svojoj mladosti pa je neposredno uticala na njega, ili tek kasnije, pa je samo osetio srodnost? To će ostati misterija. Kada smo već kod Beklina, meni je njegov autoportret jedan od omiljenih u istoriji slikarstva:




















Thompson se poziva na jednu knjigu, Night Voices, Night Journeys, koja je relativno pristupačna našim ljudima jer je na engleskom jeziku. U stvari, radi se o antologiji posvećenoj japanskim interpretacijama Lavkrafta, Lairs of the Hidden Gods (Hishinkai u Japanu), koja se sastoji od 4 toma u engleskom izdanju:
1. pomenuti Night Voices, Night Journeys;
2. Inverted Kingdom;
3. Straight to Darkness;
4. The Dreaming God;
Čitavu antologiju je objavio Kurodahan Press, od 2005-2007, a oni znaju šta rade. Radi se o grupi iskusnih profesionalaca koji imaju kancelariju u Tokiju i dobro poznaju jezik i tradiciju Japana. Pored priča ubačeni su i teoretski tekstovi. Naslovne ilustracije je obezbedio Akihiro Yamada, čuveni ilustrator i manga-autor (primer ispod je za Inverted Kingdom):




















Stigosmo i do japanske reči 妖怪, koja se može često sresti u delima koja Thompson pominje u svom tekstu. Po međunarodno usvojenoj transkripciji pravilno se piše youkai, a za naše potrebe potpuno ću je asimilovati u srpski, pa će postati jokaj. Jokaj je naziv za... jokaje, kao što reče Matt Alt, pisac jedne knjige o tim bićima japanske mašte. Da parafraziram istog pisca, svaki drugačiji prevod 妖怪 bi bio analogan prevođenju reči sake sa "(japanska) rakija", ili samurai sa "(japanski) vitez". U praksi su do sada bili i "čudovišta", i "goblini", i "duhovi"... Sve je to pogrešno. Poseduju neke osobine koje ih odvajaju od svih pomenutih termina koji navode na krivi trag. U skorije vreme sam bio okupiran proučavanjem tog pojma, pa će uslediti detaljna analiza. Za sada, evo jednog primera - jokaja poznatog kao futa-kuchi-onna (Dvousta žena):

Monday, January 4, 2010

Azumi


Jedna manga koju sam čitao ovih dana je Azumi. Naslov od jedne reči, tako lak za pamćenje. Idealan za prevodioce - nema skrivenih značenja, nema ni potrebe da se pročita čitavo delo ne bi li možda bio pronađen trag dvosmislenosti ili značenja koje je autor sakrio u naslovu. Žensko ime kao naslov jedne od najboljih mangi istorijsko-samurajske tematike ikada. Sve upućuje na savršen početak. Pošto se radi o ogromnom delu, nemoguće mi je da vidim na osnovu prvog toma kako će se stvari odvijati. Međutim, sledi par napomena.

Postoje dve serije poznate kao Azumi. Nisam u pravo vreme znao tu za mene vrlo bitnu informaciju i greškom sam prvo naručio ovu drugu. Što, u krajnjoj liniji i nije strašno - autor je isti. Yuu Koyama je jedan od značajnijih manga autora i uglavnom se bavio žanrovima koji imaju jaku akcionu komponentu. Prva Azumi je rađena od 1994-2009, i izlazila u časopisu Big Comic Superior. To je jedan iz linije Šogakukanovih časopisa Big Comic, namenjene odraslima. Završena je i sakupljena u 48 tomova; nisam mogao da čekam neko naprednije izdanje, iako, gledano sa praktične strane, 48 tomova je stvarno mnogo. Ne bi to bio problem da mi je knjižara u dometu kretanja, ali tolike stvari dovlačiti poštom nije jeftina rabota. No, dobro, sam sam to tražio... Ako Koyama postigne da želim da kupim svaki sledeći tom, biće vredno svake pare.

E sad, posle završetka te serije Koyama je započeo drugu Azumi. Zahvaljujući svom relativno površnom poznavanju japanskog nisam siguran da li se radi o zvaničnom nastavku, tj. da li su te dve Azumi ista osoba. Sigurno izgledaju isto. Razlika u naslovu je formalna: prva serija se piše あずみ, druga jednostavno "Azumi". Druga ima za pozornicu doba umiranja šogunata, Bakumacu period sredine 19. veka. Prva... ne znam. Nije lako čitati japanska imena ljudi i mesta, koji bi mi možda mogli biti jedina odrednica, jer u prvom se tomu, zahvaljujući zahtevima radnje, godine nigde ne spominju. Na osnovu filma sam mislio da se događa ranije, međutim, više nisam siguran koliko je film veran priči. Već sam overio da duhu svakako nije.

Snimljena su dva igrana filma, od kojih sam gledao samo prvi. U Japanu je izvođena i pozorišna predstava, a postoji i video-igra i paćinko-kabinet i šta sve ne, dakle, pravi zlatni rudnik. Jedino što ne postoji je želja izdavača da objave mangu na Zapadu, ali o tome ću kasnije.

Ukratko, radi se o grupi dece koju obučava za borbu misteriozni starac koga znaju samo kao Điđija (Jiji), što bi se moglo prevesti kao Čiča, i koji im je bio i otac i majka dok su živeli u prirodi, retko viđajući ljude. Posle deset godina provedenih tako, Điđi počinje da im daje zadatke, od kojih se svaki može sumirati rečju "ubij": žene, decu, starce, voljene osobe, nije bitno ko je ko, bitno je da dobije savršene ubice. Preko svega se nadnosi zloslutna senka političkih manipulacija. Azumi je najbolja u toj grupi mladih i naivnih ubica.




















Serija poseduje dobar balans drame i akcije. Što se tiče prvog, nisam merodavan da sudim o tome, bar ne dok ne budem razumeo sve izgovoreno. Ali što se tiče drugog, Koyama je među najvećim majstorima u svetu mangi. Ni Rurouni Kenshin, ni Kozure Ookami (Lone Wolf and Cub), ni Mugen no Juunin (Oštrica besmrtnika), ni Vagabond, ni Shigurui ne dostižu lepotu Azumi u akciji. Nije potreban ni čitav rečnih nepoznatih pojmova na kraju knjige da bi ne-Japanci razumeli dešavanja, kao što je urađeno sa Lone Wolf-om.

Radnja teče, ne, trči, ali lako i graciozno, kroz čitavu prvu knjigu. Nema filera, nema sećanja i vraćanja u prošlost, tako omiljenih kod mnogih autora. Nadam se da ih neće biti ni kasnije (koliko čujem od ljudi koji su čitali, neće) i da Koyama neće spasti na taj standardni mehanizam praćenja priče: par tomova pratimo glavnog junaka ili junakinju, o kojima ne saznajemo mnogo, osim da njihova prošlost skriva neku mračnu tajnu; onda se radnja pomera u prošlost, itd. Ovde nema ni potrebe reći mnogo o prošlosti likova, osim o samom Điđiju, koji je bitan za čitavu priču samo onoliko koliko je bitan za Azumi. Ukiha, Hyuuga, Amagi, Nagara i sama Azumi ulaze u život čitalaca tačno tamo gde je i potrebno: u danu kada im Điđi otkriva svrhu obuke.

Koyama takođe pronalazi dobar balans komičnog i tragičnog, što u prevodu znači "tragična priča začinjena humorističkim situacijama". Budući da je odrasla među dečacima, van kontakta sa ženskim svetom, Azumi je zbunjena sopstvenom seksualnošću. Izraz lica kada baca pogled na penis jednog od svojih drugova, stavljenog u nezavidan položaj zato što se šalio na njen račun, je priceless.




















To nas dovodi do crteža i predstavljanja likova. Koyama je stara škola i crta likove karikirano do te mere da je svaki jedinstven i prepoznatljiv. I tu se zaustavlja. Pejzaži su rađeni vrlo detaljno i realistično, i to je bila karakteristika autora gekige od kojih je Koyama i potekao. Na početku karijere je radio kao asistent jednog od najvećih - Takao Saito je bio njegov poslodavac i, donekle, učitelj. Samo donekle, jer je Koyama oduvek težio sopstvenom stilu. Pre Azumi je radio na par mangi slične istorijske tematike, i nekoliko sportskih.

Zanimljivo bi bilo poređenje sa najpoznatijom Saitovom kreacijom, ubicom poznatim kao Golgo 13. Azumi je vrlo dugačka manga, ali Golgo je tri puta duži i još uvek nezavršen. To je jedan od retkih slučajeva mangi gde priča praktično ne napreduje, već se delo potpuno bazira na kratkim epizodama iz života likova, slično američkom modelu superheroja. Zato bi svako poređenje sa Azumi na nivou priče bilo neumesno, ali nekom drugom prilikom ću pokušati da uporedim Azumi i Golga kao likove koji su posvetili svoj život ubijanju iz potpuno različitih pobuda.

Trudio sam se da ne otkrivam detalje priče, ali sada se pitam da li ta odluka ima smisla? Azumi nećete naći u prevodu, zvaničnom ili amaterskom, i ne vidim nadu da će se to promeniti. Dužina priče će uplašiti svakog željnog da se oproba prevođenja. Potrebno je zaista mnogo, mnogo dobre volje i ljubavi da bi se to izvelo. Ali nije nemoguće. Nećete gledati ni anime-adaptaciju, zato što se Koyama odupire istoj od početka, smatrajući da bi bila puna klišea, makar u prikazu borbi. I konačno, konačno je ponovo dostignut onaj ideal mangi, onaj retki ali dragoceni momenat: da u akciji izgleda bolje nego što bi bilo moguće uraditi animacijom, koja je ograničena vremenom, dok je manga ograničena prostorom, što stvara određene prednosti i određene nedostatke. Ima jedna scena u prvom tomu one druge Azumi (koju na žalost ne mogu da prikažem jer nije skenirana) kada ona, (1. slika, na vrhu strane) leđima okrenuta čitaocu, otvara levom rukom vrata nosiljke u kojoj se nalazi određeni plemić, (2. slika, ispod) desnom rukom zabada oštricu u vrat ispod njegovog iznenađenog lica, (3. slika, na dnu) levom rukom zalupi vrata i okreće se dovoljno da čitalac vidi njeno hladno lice. Ta scena ne bi na ekranu izgledala toliko dobro zato što je mozak brže upije sa papira. Sve je na jednoj stranici što bi trebalo da bude i to je jedan od najsavršenijih primera kako praviti akciju u stripu. Čuvena je ona Koyamina izjava da se njegov crtež ne menja s vremenom zato što on nije slikar, već pravi mangu kako bi pravio film. Doduše, paradoks je da je on možda bolji režiser od 99% režisera na svetu, a sigurno od svih aktivnih japanskih režisera igranih filmova.

Očekujte još tekstova o ovoj mangi, kako je budem kupovao i čitao, možda i sa više opisa radnje.




















Nezavisno od ovoga, drugarica mi je preporučila (i narezala!) Legend of the Galactic Heroes, ultra-dugački anime-serijal od nešto više od 100 epizoda i večeras ću da zaronim u njega. S druge strane, Andrew Cunningham, čovek u čiji ukus imam zadivljujuće poverenje, preporučio je britanski TV šou QI (=Quite Interesting) koji je zaista takav. Kao što vidite, ovih dana sav sam u mamutskim serijama.